Jutro je. Kasnojesenski je dan. Vjetar njiše poslijednje listove na granama drveća, a u njihove ogoljele krošnje uplela se magla. Vrane grakću: -Bit će snijega! Bit će snijega!-

Ljudi idu svojim poslom. Pogurena starica polako vuče noge oslanjajući se na starački štap.

Stara lutalica se budi: namješta svoju skromnu postelju od lišća i započinje jutarnje protezanje. Prvo ispruži prednje šape, pa onda zadnje. Na mršavom tjelešcu odjednom živnu i buhe. Ma, nikad mu mira ne daju! Zna on da im je vrijeme doručka, pa se stane lijeno češkati: prvo lijevom nogom, zatim desnom, pa zubima dohvati koju. No sada je vrijeme objedu! Osvrne se, sve je po starom: ogoljelo drveće, trava ispod debelog smeđežutog pokrivača, vjetar puše, raznosi miris suhog lišća... Odjednom ugleda neki papir i otrči do njega. Ponjuši ga, rastvori zubima i gle! Nekome je ispao sendvič! Ponovno ga ponjuši, oblizne njušku i stane oprezno žvakati. Dugo ga je jeo jer su mu zubi stari i klimavi. Ode do hrasta i legne na hrpu lišća: sada slijedi ritual umivanja i lizanja dlake, onda se lijepo naredi i zadrijema.

Ljudi prolaze. On ih blago gleda i radosno maše repom. Zagleda se u majku i sina koji upravo naiđoše, a sin će mami:
- Mama, vidi kako lijep psić! Baš je slatki... Mogu ga zadržati, haa? Molim te, mama! - Lutalica radosno počne mahati repom, i ponada se...
- Ma, fuj! Vidi kako je ofucan i prljav, a ima i buhe! -
Dijete je razočarano gledalo pred sebe. O, kakva uvreda za lutalicu. On digne njušku i vrati se natrag sav žalostan.
- Uvijek sam prljav i ofucan. - ponavljao je. Još jednom ih pogleda ravnodušnim pogledom.
-Ma, bolje mi je ovako, nego život provesti na lancu!-

Polako pada noć, Garo se sprema na počinak, studen je zagrizla.
- Ala je hladno, k'o nikad do sad!-
Počinju mu navirati sjećanja na mladost, na majku, na nestašluke, braću, sestre, i na Lolu - ljubav svog života! Cvokoću mu stari, klimavi istrošeni zubi, a pahuljice posve nečujno padanju na crnu bez sjaja dlaku...

Budi se, u nevjerici promatra okolicu:
- Gle, to sitne zvjezdice plešu! Više nije hladno. Majko! Lolo! Otkud vi ovdje? - Čudio se i kao da ne vjeruje...

Ujutro prođoše čistači.
- Dođi, Franc! Vidi ovu crknitu psinu! -
- Jadnik, sigurno se smrz'o! Što misliš, da ga zakopamo, haa? -
- Zar baš moramo? -
- Daj ne petljaj, dolazi ovamo -


Preuzeto sa sajta "Pearl"

zaista tuzna prica

Tuzno, ali istinito!

stvarno tuzno
ima li nastavak
jesu ga zakopali